Ante Jeličić Beleca
Oliverov glas i bezvremenski refreni odjekuju romanom „Ljubavna pjesma“ Ante Jeličića Belece, čiji je glavni lik mladić koji svoje osjećaje dijeli samo s onima koji razumiju Dalmaciju, otoke i Olivera. Jer mjesto radnje je Death Valley, California. Bud Bulin preživljava pjevajući i svirajući u zadimljenim klubovima i bavi se glumom – zato što ne zna glumiti. Njegovu glumu američki filmski establishment cijeni jer je autentičan i svoj, neodoljivi zatvoreni i samozatajni emotivac krupnih tamnih očiju. Rijetki, međutim, znaju da se Bud bavi glumom jer ne želi pristati na licemjerje svijeta u kojem većina preživljava glumeći ono što nisu. Tajanstven i zatvoren, Bud otkriva da je iz Dalmacije samo onima koji razumiju Oliverove pjesme u kojima je ispričan cijeli Budov život – nevjerna ljubav, radost očinstva, a zatim nemogućnost njegova ostvarenja i neugasla ljubavna bol. Dalmacija u srcu, galebovi, sunce, more, nostalgija i Oliverovi refreni prate Buda kroz njegovu američku potragu za unutarnjim mirom i mjestom pod suncem. U svijetu koji ga ne razumije i kojemu se ne želi prilagođavati, Bud traži svoju pjesmu, rezonancu sa svojim osjećajima, a potraga ga vodi u susrete s ljudima koji daju odgovore i vode do samospoznaje.
Ante Jeličić Beleca budno osluškuje svoje emocije i svog junaka vodi od pobune i otpora zbog iznevjerene ljubavi do prihvaćanja sebe i otvaranja srca prema drugima. „Ljubavna pjesma“ kombinacija je romana o duhovnom rastu poput Sidarthe i američkih romana ceste, uz snažan pečat najljepših dalmatinskih refrena i zanosnog Oliverova glasa koji je znao izražavati nježnost, zaljubljenost i ljubavnu bol na snažan i muževan način. Izbor slavnih književnih, glumačkih i pjevačkih uzora pokazuje da je muževnost važna tema romana Ante Jeličića, koji u okvirima baritonskog emocionalnog spektra pronalazi način za izražavanje tuge i boli bez osvetoljubivosti te ustraje u potrazi za novom nježnosti i cjelovitosti.
Ljubavni romani daruju nam vrijeme u kojem se bavimo osjećajima i pomažu nam da ih izrazimo i nađemo rješenja u stvarnosti. Jedini način za sprečavanje agresije je ljubav, razgovori o ljubavi, ljubavni romani i ljubavne pjesme. A šta ne prođe u lipu – proće u grubu!
Ljubica Uvodić Vranić
“Ljubavna pjesma” vodi na uzbudljivo putovanje otkrivanja samih sebe, potrage za vlastitom cjelovitošću i pronalaženja svojeg mjesta u svijetu. Autor je uspio prenijeti emocije i misli likova na vrlo autentičan način te ih učiniti vrlo stvarnima i bliskima čitateljima. Knjiga me je oduševila svojom autentičnosti, slojevitosti te poticajnim idejama koje me navode na dublje promišljanje i preispitivanje sebe, svojih planova i ciljeva te odnosa sa samim sobom. Ukratko… predivno putovanje.
Tomislav Tomić, life-coach
Odlomak
Nije se bojao poći ususret smrti, više ga je plašio život. Hoće li se usuditi živjeti ili će samo egzistirati? Hoće li se usuditi ispričati svoju priču ili će samo živjeti priču za koju je mislio da je njegova pa shvatiti, za trenutak prekasno, da ipak nije bila?
Hoće li taj život biti život uspjeha, promašaja, opijata, raskalašenosti i razularenosti? Ili sve to? Bile su to pomalo patetične misli pa je samo zaključio da će vrijeme pokazati.
Čuo je zvukove Mediterana. Majčin glas kako ga budi. U srcu mu je šumilo more nošeno valima. Vidio je svoga oca, sretnoga dječarca usedlana na veselome magarčiću. Čuo je jasno taktove uspomena. Osjećao. Ali, ni taktovi, ni šumovi, ni osjećaji kao da još nisu bili posloženi. Umjetna su svjetla dozivala. Kotači su se okretali malo iznad pristojne brzine. Las Vegas jest bio ruža u pustinji… Nije bio očaran Copperfieldovim nastupom, a koncert Eltona Johna odslušao je s pola uha udarajući po poker aparatima.
Cold heart(s) (hladna srca) nikada ga nisu zanimala.
Na svojemu motoru, vozeći ususret užarenomu Suncu, bio je izložen oštromu pustinjskom vjetru. Misli su mu bile doma. Na Mediteranu…
Daleko i gore, prema sjenama smiraja.
Što su u nekome mjestu traci širi i ceste prostranije, razmjerno se povećava i broj seljačina. Činilo mu se da postaje jedan od njih. Bio mu je primamljiv stil života s kojim se susreo. Ispijanje koktela. Brzina. Ples. Zabava. Kocka. Ipak, nije ga to ispunjivalo. Dekoltei su postajali sve maglovitiji, a on je čuo Pjesmu… Svoju pjesmu. Njezine taktove… Na autocesti, na raskrižjima, na crvenim i zelenim svjetlima, u zračnim lukama, na pustopoljinama života. Čuo ju je i u zvuku prijenosa iz niže u višu brzinu motora s kojim je srastao. Život na cesti nije bio lak općenito, a kamoli u pečalbi. Poput nekoga mudrog mistika, na pamet mu je pala priča koju je, siguran, davno već pročitao, ili baš zato što je nije pročitao tada, nekako je sada došla na tapet.
Život se sastoji od izbora.
To nije trik sudbine.
Budimo se svako jutro –
Svježi, čisti, neopterećeni,
Kao cesta koja nema kraja.
Naše je putovanje samo naše,
Nitko to ne može umjesto nas.
Moramo hodati sami…
To nije svitak od kocke
Ili sreća na našoj strani.
To je planina na koju se uspinjemo,
Grijesi koje ne možemo sakriti.
To je vjerovanje Bogu
Da bi vam pokazao put,
Da bi vam dao snagu i hrabrost
Živjeti još jedan dan.
***
Život je prepun raskrižja.
Mi izabiremo koji put uzimamo.
Preklinjemo da hodamo onim pravim
U odlukama koje sami izabiremo.
Neke su ceste tamne i usamljene.
Druge pokazuju radost i svjetlo
Na krilima molitve.
Hoćete li putovati lijevo ili desno?
„Sad si mali tu na raskršću.
Svi su pametni svi šapuću.
Ti ne vjeruj nikome na riječ,
Svaki korak sam moraš prijeć’.“
Kad god je bio doma, ondje je bila i njegova Pjesma. Uvijek su ga ismijavali, gledali poput nekoga avatara. Nikad nije bio dovoljno dobar za njih, ni kad je bio svoj ni kad je bio njihov. Znao je, oh, itekako je znao, da je teško biti prorok u svome selu, ali iz duše, u skladu s Pjesmom, pomislio je – Nikada nisam ni htio biti Prorok. Htio sam samo pjevati svoju Pjesmu, pronaći svoj glas. Uvijek sam bio autsajder. Poput Dalmacije.
Dalmacija je lijepa. Dalmacija je surova.
Kako tuđem čoviku objasniti zašto i kopno i otoci i more i nebo plaču zbog smrti jednoga pjevača?
Kako dočarati tu ludu glavu koja će izazvati na dvoboj svaki zid koji vidi pred sobom? Nebitno koliko je visok.
Taj mentalni sklop zbog kojega nikad ne smiješ reći da je nešto nemoguće?
Jer, bit će ti dokazano da nije…
Dalmacija je komplicirana. Surova. Tvrda. Glasna. Zatvorena.
Kako mu objasniti zašto cijeli grad dočekuje osvajača Wimbledona kao da je trofej njegov? Kako mu objasniti sve te sportaše, pjevače, književnike, glumce, umjetnike? Kako mu objasniti morske orgulje, klape, Dubrovačke zidine, Dražena, Jugoplastiku? Kako mu objasniti Hajduk?
Kako mu objasniti da tu nema sredine? Da ili daješ sve što imaš ili ne daješ uopće? Kako mu objasniti da je srce tu uvijek jače od razuma? Čak i na vlastitu štetu.
Kako tuđem čoviku objasniti fjaku, dišpet ili južinu? Kako mu objasniti zašto se tu emocije ne skrivaju niti ih se srame? Kako mu, kojim riječima i kojim jezikom, objasniti što to veže dalmatinske ljude?
Kako mu objasniti Olivera? Mišu? Arsena? Cocu? Smoju? Tomislava Ivčića? Tomislava Ivića? Tonija Kukoča? Ivana Balića? Stipu Božića? TBF? Daleku obalu? Borisa i Dina? Gendu i Višnjića? Blanku i Gorana? Livaju i Gibonnija? Držića i Marulića? I tisuće i tisuće drugih.
Velikih. Veličanstvenih.
Dalmacija je jednostavna. Nježna. Mekana. Tiha. Otvorena.
Šaka suza, vrića smija.
Iskrena i čista emocija. To je Dalmacija.
„A onaj čupavi iz Osmog putnika, njegove pjesme danas znaju svi.
Neki su lapani tada govorili…“
Balkan mu je donio mudrost preživljavanja, prilagodbe i snalaženja, ali, naučio je, na Zapadu je veći Balkan nego na Balkanu. Išao je s jednim pozivom, a završio s drugim. Nije otišao neafirmiran ni neiskusan. Imao je iza sebe i priznanja i uspjehe, imao je i ono što je mrzio, a što su na Zapadu obožavali – famozni CV. Imao je iza sebe ostavljenu i dušu, i srce, i muda, ali na Zapadu je postojalo samo sad, a ne jučer. Ni to mu nije smetalo. Ali, samo na svome Mediteranu čuo je Pjesmu, onu koja je držala živom njegovu nadu u sutra. Na Zapadu je nije čuo jer ne postoji jučer. Ne postoji sutra. Postoji sada. Živiš sada. I ona bi mu nekada bila zamorna – uvijek ista priča, uvijek isti uvod, uvijek ista intonacija… Uvijek je više cijenio i volio Pjesmu kada bi ostali na nekome druženju nakon nastupa; iza onoga komercijalnog, iza toaleta, dvorskih preseravanja i usiljenih osmijeha sponzoruša i starih niskih, debelih, dosadnih CEO-va, izvršnih direktora… Da, izgledalo je kao da je na Zapadu bitno sve s velikim c – CV, CEO… Ipak, morao je priznati da je jedno na Zapadu bolje nego doma – ondje su mu njegovi htjeli pomoći jer je njihov, a nisu gledali u njegov tanjur kao doma i nadali se da će mu crknuti krava. Tovar. Što god, al’ samo nek’ crkne.
Bud je nastupao u jednome zadimljenom klubu u SoHou,. Volio je to mjesto. Zapravo, volio je sve u njemu, osim turskih cigara koje su užasno dimile. Tu je saznao odakle dolazi ona pušiš ka’ Turčin koju su doma svi citirali. CEO mu je rekao da se čeka provjerenoga investitora, zadnju obećanu injekciju milijuna zelembaća za postprodukciju. Tražio je strpljenje. Sve klauzule naplate po ugovoru aktivirale su se nakon puštanja proizvoda u svijet, a njihov, netom snimljeni, film od javnosti je sada dijelila samo postprodukcija. Samo. Zna li on da je plivače, trkače, maratonce od pobjede često dijelila samo jedna milisekunda?
Imao je smještaj i obrok, čekao lovu iz klauzule ugovora, ali u New Yorku nije bilo baš jeftino kao doma. Preko vlasnika jazzbara upoznao je, srećom, vlasnika hrvatskoga restorana koji je imao klavir. Kada je ugledao klavir, znao je koliko se sretnom osjeća žena koja u izlogu ugleda najsjajniji Tiffanyjev dijamant.
Gazda je bio Lastovljanin i njihovi su ih otoci odmah povezali…
Dom.
Prvi set bio je življi. Rod Stewart, Elvis, Bruce Springsteen…
Ponovio je dionicu iz Vegasa kada je za vrijeme snimanja filma slučajno odsvirao tri večeri u Palmsu kao lounge singer.
Tamnoputa pjevačica dolazi za mikrofon u prostoriji. Počinje pjevati u ogoljenome jazzy aranžmanu baladu samo na klaviru.
All by myself, činilo mu se. Eric Carmen. U prostoriji je američki ugođaj, američka atmosfera… Izgleda poput zadimljenih juke jointova sa sitnim detaljima. Puna zagasitih zatamnjenih crvenih svjetala. Djeluje pomalo nestvarno. Završili su nekako u duetu pjevajući I do not want to talk about this.
Bud se spremao. U naprtnjaču je stavljao stvari: knjige, Hajdukov šal, neke Oliverove CD-ove. Njegovi setovi bili su gotovi…
Poluzainteresirana publika poklonila joj je malo više pažnje dok se spremala za drugi set. Dotad su bili fokusirani na tanjure i boce.
– Šta si prvo počeja svirat? – upitao je gazda u backstageu / sobi za sastanke.
– Usnu harmoniku na trajektu.
Trajektu koji je povezivao. Novo sa starim, staro s novim. Poseban vapor.
„Ej, vapore, nisan tamo di je meni misto…“
– Oš’ pit bilo ili crno vino?
– Crno s ledom.
– Redikul.
– Iz istoga smo plemena tako da si i ti u toj kategoriji – nije mu ostao dužan.
– Laku noć, druškane!
– Vidimo se u četvrtak.
Bez tebe san, to je od svega gore.
Bez tebe san, bez sveg’ se još i more…
Ante Jeličić Beleca: Ljubavna pjesma, odlomak
O PROIZVODU
FORMAT: 14,5 x 19,5 cm
UVEZ: meki
BROJ STRANICA: 240
IZDAVAČ: Beletra
GODINA IZDAVANJA: 2023.
ISBN: 978-953-8209-56-7
